Zbirka tri kratke novele (Trajni pigmenti, Ja(smina) i Café Xanadu) koje se bave pitanjima paralize, učenja i nemogućnosti komunikacije. Zbirka je objavljena u sklopu konkursa za prvu knjigu u ediciji “Prvenac” SKC Kragujevac 2010. godine.
(Iz priče “Trajni pigmenti”)
Iva smatra da su neki ljudi stvoreni za velike stvari. Napoleon. Dr Etker. Čika Slavko.
– A šta je s nama?
– Šta je s nama?
– Da li smo ti i ja rođene za velike stvari?
Iva ima crvenu kosu. Podsjeća me na jednu predstavu koju sam nekada gledala. Zvala se Šta crveno radi četvrtkom? Neki seksi tip je stajao na sceni sa ogromnim, prozirnim platnom i crtao priču o crvenoj tačkici u desetak poglavlja. Na kraju se popeo na merdevine i pošpricao vrh platna vodom. Tanke rječice su počele da se slijevaju i miješaju sve boje koje je do tada nanio.– Nismo mi rođene za velike stvari. Mi smo ti za ove manje, nebitne gluposti. Ali nemoj da se zamaraš mnogo time. Dobra strana toga je da malih stvari ima mnogo više.
Recenzija profesorice Tatjane Bijelić, književnice i prevoditeljice:
Prvu samostalnu knjigu Lane Bastašić karakteriše jedna nadasve neobična, višeslojna struktura. Ovdje se ne radi o zbirci proizvoljno poredanih kratkih priča, već o kompleksno uređenom proznom djelu koje bismo mogli u isto vrijeme da posmatramo kao roman, tri pripovijetke ili niz međusobno povezanih priča. Druga upečatljiva osobina ove knjige je svakako autorkin pristup jednom širem kanonu svjetske književnosti, čiji su pisci vješto ugrađeni u crtice iz svakodnevnog života kroz sistematičnu upotrebu citata, parafraza i prepoznatljivih ideja. Iz tog razloga, ovaj prilično zreo i minuciozno promišljen prvijenac predstavlja štivo koje zahtijeva solidno poznavanje književnosti i zavidnu načitanost. Međutim, kako je autorka prilikom pažljivog osmišljavanja kompozicije svog romana nastojala da se obrati raznim vrstama čitalačke publike, odnosno čitaocima kojima književnost nije životni prioritet, ili onima koji su negdje zametnuli svoja davno stečena znanja, ili onima koji tek saznavaju, ona je ’navode iz drugih djela’ izlistala na kraju knjige i time olakšala potpuno uživanje u stranicama čiji sadržaj je blizak ili empatično približen svima koji proživljavaju savremenost kao skup višestrukih identiteta nastalih na fragmenatima i evokacijama iz prošlosti.
Trajni pigmenti takođe predstavljaju sinergiju nekih od znanja koje je autorka stekla tokom formalnog obrazovanja, a njihovo objavljivanje, vremenski usklađeno sa završetkom osnovnih studija na fakultetu, simbolizuje sazrijevanje i definisanje književnog talenta već dokazanog u pričama prethodno objavljenim u časopisima i zbornicima. U Trajnim pigmentima, Lana Bastašić se opušteno druži sa Šekspirom, Blejkom, Kolridžom, Melvilom, Tolstojem, Disom i mnogim drugima. Ali njihove mudrosti nisu jedine komponente upisane u strukturu pigmenata; svakodnevni život, studentski dani, emotivna izrastanja, približavanja i distanciranja, čežnje u krupnom planu, želje pod mikroskopom, smjena kritike društva, mladalačkih pobuna i zrelih meditacija, zaljubljenost, opčinjenost, dvojnosti ličnosti i nostalgični predjeli, samo su dio složenog sastava trajnih pigmenata, odnosno urezanih tragova, koji čine bazu književnih promišljanja Lane Bastašić. Ova sadržajna raznolikost oblikuje autorkin izraz, koji je, zahvaljujujući kratkim i eliptičnim rečenicama, jednostavan na prvi pogled, ali u svojoj suštini višeslojan, jer njena proza posjeduje neku vrstu transformativne dinamike, gdje se lapidaran prozni izraz nerijetko pretače u kratke dramske monologe i dijaloge, ili na trenutke zapleše i u pjesničkim ritmom. Iz tog razloga, mnoge od priča, pored osobine zavodljivosti prilikom čitanja, zahvalne su i za izvođenje pred publikom. Ono što u ovom slučaju omogućuje blizak odnos između teksta i čitaoca, odnosno slušaoca, je svakako autentičnost i iskrenost s kojima autorka istupa pred javnost. Na otvoren, ali sofisticiran način, ona već na samom početku iznosi svoje sumnje po pitanju mogućnosti pisanja adekvatne priče namijenjene objektu svojih žudnji. Ali intimne sumnje i nedorečenosti proširuju svoj vidokrug, i autorka u retrospektivi svjetske književnosti vidi sebe kao ’lika za mimoilaženje’ da bi, tokom romana, dokazala upravo suprotno, odnosno, da je od lika stvorila autorku koja već u prvom romanu uspijeva da se nametne kroz uravnotežen spoj sopstvene autentičnosti i autentičnosti prostora i jezika u kojima stvara. Trajni pigmenti nastanjeni su u ovom gradu, ali periodično putuju na udaljenije lokacije, fizički, emotivno, intelektualno. Kroz vjerna oslikavanja grada i vremena u kom živi, Lana Bastašić personifikuje urbane pejzaže i kritikuje nizine sadašnjeg društvenog trenutka. Za razliku od američkog Sendberga koji kroz poeziju slavi Čikago i njegove stanovnike, Lana u svojoj prozi zaobilazi hvalospjeve, pa je tako Banjaluka „buntovan i smrdljiv,“ grad „pun neosvještenih ljudi i prljavih trotoara“, odnosno, grad koji „vječito ispija kafe i jede hladne komade pizze, ljenčari i bunca, trabunja o glupostima.“ Kafić Zanadu, lažna oaza u kojoj protagonistkinja sa društvom ispija neprebol, prkosi gruboj stvarnosti, ali je i reflektuje. Ovdje je posebno zanimljivo osvrnuti se na način na koji autorka podjednako učestvuje u posmatranju i djelovanju unutar romana. Njegov drugi dio, pripovijetka Ja(smina) može se doživjeti kao igra identiteta, gdje se prvo lice jednine konfrontuje i naposljetku poistovjećuje sa drugim Ja, odnosno Jasminom. Osim fizičke, odnosno vremensko-geografske distance koja uzrokuje situaciju gdje ja i Jasmina „više ne govor[e] istim jezikom“, ovaj dio odiše psihičko-duhovnim osvrtanjima, gdje boravak na relativno udaljenom mjestu omogućava kontemplativnu distancu. Glavni lik Trajnih pigmenata takođe zamišlja identifikaciju sa prolaznim ženskim likovima, poput npr. lika neke majke sa djetetom ili jedne urbane polupismene djevojke. Odbacujući poistovjećivanje sa nečim što nije ona, autorka nastavlja da se poigrava komplementarnošću identiteta, te u momentima postaje Gertrude, a sama Gertrude aludira na književnicu Stajn, ali se odnosi i na staricu koja prodaje maslinovo ulje na Braču, kao i glavnog lika ovog romana. Iako u trećem dijelu ovog ostvarenja muški likovi djeluju plastičnije od ženskih, kroz čitavo djelo ipak se provlači jedan nezanemariv osjećaj pripadnosti po ženskoj liniji, što se najbolje vidi iz prikaza likova starica, odnosno vlastite bake, kao i Žene sa Plastičnim Kesama, te Bake sa Priglavcima („Više nisam znala ni zašto je tražim, samo me vukla ta neobjašnjivo jaka želja da je pronađem“), od kojih svaka ima specifičnu simboliku. U ispisivanju prisutnijih i trenutačnih likova, autorka živi u realnim i imaginarnim književnim svijetovima i preispituje sopstvene izbore, povremeno zavideći jednostavnosti života ljudi koji ne borave u knjiškim konstelacijama. Svi ti likovi se na kraju slijevaju u autorku koja dobija svoje identično ime, Lana, a koja je u romanu prikazana kao djevojka obučena u haljinu od lana, baš onakvu u kakvoj se pojavila i Jasmina. Lana tako u svojstvu alter-ega pomaže Nađi, Ivi, Jasmini, ili Lani kad se žestoko napije i počne da povraća, osjećajući prezir i zavist prema sebi samoj. Povraćanje simbolizuje retrospektivu psihofizičkih putovanja i stvaralačku aktivnost podstaknutu nakupljenim opservacijama i reakcijama. Pijanstvo glavnog lika je upravo ona opijenost Veronskim uljezom sa početka romana, koje se kasnije transformisalo u produktivni bumerang, gdje je autorka sada u poziciji da izbacuje znanja i spoznaje i uzvraća istom mjerom.
I na kraju, da li je književnica zaista leptir „koji je izbjegao Nabokovljevu mrežu“, da li su sve generacije izgubljene, a ne samo Gertrudina, zašto je život pozornica i ko su epizodisti? Na ova i mnoga druga pitanja, koja zbog ograničenja vremena nisam mogla ni djelomično da obuhvatim, zasigurno ćete naći odgovor u Trajnim pigmentima, pričama u romanu koji je izuzetno zabavan i pronicljiv, šarolik životom i razmišljanju o istom; romanu u kome se nadopunjuju maštovitost i sarkazam, i koga odlikuju fragmenti naturalizma, konstantna ironija, britkost misli, kao i prirodna lakoća izraza iza koje stoji veliki književni potencijal.
Lana Bastašić 