Naivni triptih o Bosni i umiranju

***

A kada se gladne, male gliste
budu hranile našim tetovažama
misliš li da će primijetiti razliku?
Pepeo u pepeo, pigment u prah.
Donosimo radost i boju na posljednju gozbu
koža naša samrtnička, što trune,
bar je kraljevska tapiserija za podzemne vladare
Hajde makar odaberimo
ovako misliti o tome.
Iako ništa više nismo
do potrošni materijal
crvima kojima je svejedno
i ovdje
i tamo.

TAMO

Niko nam neće doći.
Tužne će majke, same,
odškrinuti vrata naših soba
zabravljenih u onoj drugoj zemlji
koje se ne sjećamo.
Mrze nas jer se ne sjećamo.
Tamo će naći stare žvake
osušene na klaviru
nekog ostarjelog djeteta
ruku premalenih za oktave.
Tamo će naći priručnik za pionire,
iako to nikad nismo bili.
Tamo će naći bokal prljave vode
u kojoj leže nedirnuta jajašca
nikad rastvorene ljuske.
A kada nađu naše knjige
pogledaće u drugu stranu:
u šćućurenog pauka,
u praznu kutiju prezervativa,
u zašiljene olovke na stolu,
u košmare,
samo ne u knjige.
Kasnije će mijesiti kolač
da nahrane narikače
i golubove.
Niko nam neće doći
dok im oči, uši i nozdrve
ne porastu dovoljno
za sve što smo im ostavili.
Tamo – to još nismo mi.