15. 12. 2020. u Srbiji i BiH!
Bez romantizovanja detinjstva iz perspektive odraslih, Mliječni zubi govore o tome šta znači biti mali čovek u tuđem svetu i učiti njegova pravila iz pogrešno postavljenih obrazaca.
Traume se u ovim pričama prenose na decu kako pesnicama i kaiševima, tako i rečima ili njihovim odsustvom, od školskog igrališta do porodičnog stola, kao genetski kod kojeg je gotovo nemoguće istrebiti. Dečak koji teleportuje oca na Mesec, devojčica koja otvara prozor da bi isterala Boga iz sobe, braća koja čekaju smrt bogate baba-tetke, tinejdžerka kojoj otac ne dozvoljava da odraste u ženu samo su neki od junaka ove knjige.
Ova potresno iskrena knjiga na kraju ipak nudi nadu da je moguće napraviti odmak od roditeljske greške i izgraditi svoj identitet bez stalnog gledanja unazad.
Marko Pogačar:
Upečatljive, nerijetko uznemirujuće – na način na koji to svaka dobra književnost naprosto mora biti – priče Lane Bastašić uvlače nas u tegoban, traumatičan posao odrastanja. Zli su roditelji i djeca naizmjenice, kao što su mjestimice i topli, velikodušni, izgubljeni. Uzrok „devijantnog ponašanja“ suptilno je lociran u patrijarhalno, ksenofobno, šovinističko i seksističko društvo neimenovanog ali opipljivog Balkana.
Imaginarni moto ove knjige bi mogao glasiti: ti sam si jedini superheroj koji te može spasiti ili, kako bi rekli futuristi: treba tući vlastitu zubić-vilu dok je još mlada.
Rumena Bužarovska:
Centralna tema ove majstorski napisane, stilski besprekorne i krajnje dirljive zbirke jeste detinjstvo. Možda bi zbog toga neko očekivao nežniju ili čak sentimentalnu knjigu, ali priče u ovoj zbirci su brutalne, onoliko koliko je brutalno odrastanje u duboko strunutom društvu koje stoji nasuprot nevinosti osetljivog i pronicljivog deteta. Kao što je i očekivano, Lana Bastašić ponovo dokazuje da je jedna od vodećih prozaista u regionu.
PRESS:
Jelena Vukićević intervjuisala je autorku povodom izlaska zbirke. (City Magazine, 20. 12. 2020.)Faruk Šehić:
Nova knjiga priča Lane Bastašić ulazi u područja bizarnog, neobičnog, čudnog i gotovo strašnog. Taj registar je dosta širok ali ujedinjava ga jedan mučni, turobni, sumorni osjećaj svijeta. Svijet junaka Lanine knjige čine djeca i odrasli, to je svemir porodičnog života; svakodnevnica u kojoj su nam predočene mukotrpne scene odrastanja. Mada se ovdje više radi o neodrastanju, odnosno zarobljenošću u teškim traumama djetinjstva ili tinejdžerskog doba. Likovi Lane Bastašić nemaju priliku da se formiraju i razviju kao ‘normalne’ osobe nekog običnog građanskog društva. Neki od njih su pravi monstrumi, lišeni emocija, ili emotivno sakati, tako da knjiga Mliječni zubi obiluje scenama koje su daleko od bilo čega lijepog ili utješnog. Lana Bastašić ne nudi utjehu, nego u nizovima vješto ispričanih priča nudi sliku svijeta koji je odvratan, zauvijek osakaćen, sliku svijeta kojem nešto definitivno nedostaje. Počesto njene priče skliznu u grotesku, koja itekako dobro funkcioniše unutar arhitekture same knjige.
Možda je centralni motiv svih priča i knjige, kao nesumnjive cjeline, stid. Stid zbog nemogućnosti života pod stegama patrijarhalnog, mizoginog, mizantropskog, mrziteljskog društvenog koda. U jednoj priči će stid natjerati djevojčicu da ubije svog oca. Iako se radi o jasnoj grotesci i hiperboli čak i takva radnja biva realistično motivirana. U ovim pričama skoro je nemoguće izvući se iz zagrljaja malograđanskog društva, a ono je, znamo to iz istorije, temelj svakog kvalitetnog fašizma ili kakvog drugog totalitarnog društvenog uređenja.
Nagovještaj pobune dešava se u priči Na bazenu, gdje se stid uspješno prevladava barem za jedan trenutak. Nema hepienda u ovoj knjizi, samo surova realnost mračnog postojanja. Ideja svjetla najbolje živi u najcrnjem mraku. Lana Bastašić je napisala neugodnu knjigu o poniženim i uvrijeđenim, koji nisu nimalo idealizovani kao žrtve. Nevini svijet odrastanja ovdje je metaforički prikazan kao stravično bojno polje na kojem nema pobjednika.
Lana Bastašić 